Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac - Životinjsko i biljno carstvo

> Taj čudni svijet > Životinjsko i biljno carstvo

Životinjsko carstvo

Vidra

Autor: Mateja Jurčić, 9. 1. 2011.

Vidre slatkovodni su ili morski sisavci; članovi porodice Mustelidaeu koju spadaju lasice, tvorovi, jazavci i drugi. Vidre su mesojedi, a hrane se raznolikim plijenom. S 13 vrsta u sedam rodova vidre su rasprostranjene gotovo čitavim svijetom. Vidre imaju veoma mekan sloj krzna ispod vanjskog sloja koji se sastoji od duge zaštitne dlake. Ono ih održava suhima tijekom boravka u vodi te zadržava sloj zraka pružajući im toplinu. Sve vidre imaju duga, vitka tijela i kratke udove. Među njihovim prstima nalaze se plivaće kožice. Većina vrsta ima oštre kandže. Vidre ne ovise samo o njihovom usavršenom krznu kako bi preživjele u hladnim vodama u kojima većina vrsta živi. Ove životinje imaju veoma brz metabolizam i izgaraju energiju velikom brzinom. Primjerice euroazijske vidre moraju jesti 15% vlastite težina dnevno; morske vidre jedu 20 do 25%, ovisno o temperaturi. U vodama temperature 10 °C, vidra mora uhvatiti 100 grama ribe u jednom satu jer ne može preživjeti od manjih količina. Većina vrsta love 3 do 5 sati tijekom dana, a majke koje se moraju brinuti i za potomstvo love i do 8 sati dnevno. Većina vidri hrani se uglavnom ribom, dok prehranu nadopunjuju žabama, slatkovodnim rakovima ili morskim račićima. Neke su se usavršile u otvaranju školjaka, dok ostale jedu i manje ptice ili sisavce

Sjeverna riječna vidra jedna je od najzaigranijih, najznatiželjnijih i najaktivnijih vrsti vidri, te je kao takva postala popularnom životinjom u zoološkim vrtovima i akvarijima, iako je smatraju štetočinom na poljoprivrednim površinama jer mijenja riječnu obalu prema vlastitom nahođenju radi prilaza rijeci, klizanja i obrane. Jedna je od mnogih životinja koje su bile glavne mete lovaca na krzno u Sjevernoj Americi.
Riječne vidre jedu raznoliku ribu i školjkaše, kao i manje kopnene sisavce i ptice. Narastu do jednog metra u dužinu i teže od 5 do 15 kilograma. Određeni zakoni učinili su riječne vidre zaštićenom vrstom u određenim područjima, dok neka imaju utočišta za vidre. Ova utočišta pomažu bolesnim i ozlijeđenim vidrama u njihovom oporavku.

Morska vidra morski je sisavac s prirodnim staništem u području sjevernog Tihog oceana, od sjevernog Japana i istoka Kamčatke preko Aleutskih otoka do Kalifornije. Odrasle jedinke obično teže između 14 i 45 kilograma, što ih čini najtežim od svih vidri, no istovremeno jednom od najmanjih vrsta morskih sisavaca. Različito od drugih morskih sisavaca, morske vidre imaju gust sloj krzna, najgušći od svih vrsta sisavaca, s oko 400.000 dlaka na centimetar kvadratni kože. Obično nastanjuju plitka obalna područja, gdje se hrane manjim beskralješnjacima poput morskih ježinaca, školjkaša i hobotnica, te ribama. Morska je vidra tipičan primjer ključne vrste. Važan je grabežljivac morskih ježinaca, koji bi inače uzrokovali veliku štetu šumama kelpa. Šume kelpa pružaju ključno stanište i hranu ostalim morskim životinjama, istovremeno sprječavajući nastanak obalne erozije. Morske su vidre nekada učestalo lovili zbog njihova bogatog krzna. Smatra se kako se nekadašnja populacija kretala od 150,000 do 300,000 jedinki. Istovremeno, smatra se kako je pola milijuna vidri ubijeno između 1741. i 1911. godine. Dotada, smatra se da se svjetska populacija morskih vidri smanjila na 1,000 do 2,000 jedinki u 13 kolonija, te je potpuno nestala iz većeg broja nekadašnjih staništa. Otada, populacija se povećala kroz pokušaje očuvanja vrste i ponovnim uvođenjem iste u nekadašnja područja nastanjivanja. Ipak, vrsta se smatra ugroženom zbog svoje ranjivosti na izljeve nafte, grabežljivce i bolesti. Morske vidre nemaju sloj sala poput ostalih morskih sisavaca kao na primjer tuljani ili kitovi, već im, kao kod ostalih vrsta vidri, toplinsku izolaciju osigurava zrak zarobljen u krznu.