AUTOBIOGRAFIJA SLAVKA KOLARA

„Slavko Kolar roĊen je 1. XII. 1891. u selu Palešniku, kraj Garešnice, kotar Bjelovar, u Socijalistiĉkoj Republici Hrvatskoj.
Poslije velike mature na Klasiĉnoj gimnaziji, studirao je i diplomirao na ondašnjem Višem gospodarskom uĉilištu u Kriţevcima te je kao agronom sluţbovao na razliĉitim poljoprivrednim dobrima i školama, te kod tadašnjih administrativnih vlasti. Karijera mu je bila dosta nemirna; bio je tri puta otpuštan iz sluţbe i tri puta penzioniran. Bio je zbog satiriĉkih natpisa kaţnjavan ukorom, novĉanom kaznom, sudskom presudom i premještan „po potrebi sluţbe.“
S narodnooslobodilaĉkim pokretom poĉeo je suraĊivati poĉetkom 1943., te je s Drţavnog dobra Boţjakovina, gdje je bio direktor, prešao na oslobodilaĉki teritorij. Poslije osloboĊenja vratio se u Boţjakovinu, gdje je po molbi penzioniran. Potom se preselio u Zagreb, da bi se sav posvetio knjiţevnom i društvenom radu.
Godine 1946./47. bio je ĉlan redakcije ĉasopisa Republika i predsjednik Matice hrvatske. Od 1947. do 1951. bio je predsjednik Društva knjiţevnika Hrvatske, ĉlan redakcije Hrvatskog kola, a 1950. i 1951. glavni i odgovorni urednik istoga ĉasopisa, kao i Slavenske knjiţnice Matice hrvatske. Sudjelovao je u brojnim knjiţevnim veĉerima širom Jugoslavije, sve do ove godine. Odrţavao je predavanja i knjiţevne razgovore na dvadesetak razliĉitih škola, dvaput na „Knjiţevnom petku“, dvaput na „Studentskoj tribini“ u Zagrebu, zatim u Varaţdinu, Bjelovaru, Poţegi, Koprivnici, Karlovcu, Rijeci, Novoj Gradiški, Osijeku, Subotici, Sarajevu itd.
U literaturu je ušao ovećom humoristiĉnom novelom „Pripovijest o tom kako je Feliks Pijevĉević traţio ţivot“ koja je tiskana u pet brojeva ondašnjeg zagrebaĉkog „Savremenika.“ 1917. tiskana je o svom trošku zbirka „Nasmijane pripovijesti“. Kasnije se rjeĊe javlja, ponajviše novinskim feljtonskim humoreskama.
Godine 1928. objavio je novelu „Breza“ i za nju dobio prvu nagradu Društva hrvatskih knjiţevnika, dok je za novelu „Svoga tijela gospodar“ dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Godine 1933. izdaje mu Matica hrvatska zbirku „Ili jesmo ili nismo“, 1936. zbirku „ Mi smo za pravicu“, dok mu 1938. Hrvatska knjiţevna naklada izdaje zbirku „ Perom i drljaĉom“.
Poslije osloboĊenja, 1946. objavila mu je Biblioteka Kerempuh oveću pripovijetku iz okupiranog Zagreba „ Natrag u naftalin“, a 1948. objavio je u Hrvatskom kolu dramu „ Sedmorica u podrumu“ koja se davala u Hrvatskom narodnom kazalištu i u desetak drugih kazališta diljem Jugoslavije. Godine 1949. objavio je aktovku skeĉ „Laczi baczi“ koju su prikazivale razne diletantske druţine.
U to se vrijeme, usput, bavio i djeĉjom literaturom te je 1952. za ilustracije Vladimira Kirina napisao literarno-pedagoške crtice o dvadesetak vrsta voća, koje su nastavnici osnovnih škola rado uzimali kao pomagala u nastavi. Godine 1953. izdala mu je zagrebaĉka Mladost zbirku humoreski „Na leĊima delfina“, a godine 1955. u izdanju RVJ izašla je humoristiĉka priĉa za djecu o Petrici Kerempuhu.

Godine 1956. izdala mu je ondašanja Seljaĉka sloga zbirku novela, većinom iz okupiranog Zagreba, pod naslovom „Glavno da je kapa na glavi“. Iste godine odrţana je premijera drame iz seljaĉkog ţivota „Svoga tela gospodar“ koja se odrţala na repertoaru pet sezona sa 160 predstava. Na Sterijinom pozorju je za predstavu te drame Zagrebaĉko dramsko kazalište odlikovano plaketom, glumci su dobili tri nagrade (a autor ni jednu).
Na Filmskom festivalu u Puli Kolar dobiva 1957. „Zlatnu arenu“ i 300.000 dinara za scenarij Hanţekovićevog filma „Svoga tela gospodar“. 1958. Izdavaĉko poduzeće Naprijed izdaje me veću pripovijetku „Luda kuća“ s još nekoliko starijih stvari. Godine 1961./1962. objavljena mu je u beogradskom Savremeniku komedija „ Dobri ĉovjek – iz Zagreba.“
Godine 1961. na Festivalu kratkog filma nagraĊen mu je tekst za dokumentarni film o hrvatskim seljaĉkim slikarima „ Sprovod Štefa Halaĉeka.“
Kolarove novele nalaze se u svim antologijama (osim jedne), hrvatske, odnosno jugoslavenske proze, kako na našem, tako i na stranim jezicima. Štampana su mu djela u razliĉitim stranim ĉasopisima i u zasebnim izdanjima. Tako je 1939. „Luser Verlag“ u Leipzigu objavio dvije pripovijetke pod naslovom „Der Herr seines leibes“, a „Magjar egy temi nyomda“ ( Sveuĉilišna biblioteka) u prijevodu prof. Hadrovicz Lasla, a pod naslovom „Az iteletnap“. Godine 1949. izašla je na ĉeškom oveća zbirka novela pod naslovom „Jen spravedenost“ u prijevodu O. Kolmana. Godine 1951. izišla je i oveća zbirka novela na njemaĉkom jeziku u izdanju „Leykam – Verlaga“ u Grazu, pod naslovom „ Die Heirat des Imbra Futaĉ“. Godine 1960. izašla je na ruskom jeziku zbirka od osam novela pod naslovom „Tela svojego gospodin“ u 30.000 primjeraka.“

Ponosni smo što naša škola nosi njegovo ime, a i sam Kolar zasigurno bi bio sretan kada bi ugledao knjigu koju su napisali naši učitelji i učenici i koja treba izaći iz tiska ovih dana, a u povodu njegovog 120-og rođendana. Knjigu pod nazivom Svitanja i sutoni - četiri najodličnija kjniževnika našeg zavičaja: Dončević, Kolar, Lovrak i Sudeta uredio je prof. Stjepan Banas. (staviti naslovnicu knjige)

Literarno-novinarska družina će danas zapaliti svijeće pred Kolarovom bistrom u njegovom rodnom Palešniku. Satovi hrvatskog jezika bit će posvećeni upravo Slavku Kolaru i njegovom književnom djelu. U knjižnici su izložene sve njegove knjige koje knjižnica posjeduje.

Slavko Kolar je nedvojbeno to zaslužio.